Na danasnji dan prije dvije godine umrla je moja mama. Nacujno i tiho u snu, odjednom. Sa njom je nestala cijela paleta boja u mom svijetu…nista vise nema isti sjaj, ni sunce ni njegov odsjaj. Pluca ne disu vise punim dahom, vec onako napola i polahko, da ne probude uspomene na nju.

One su na sigurnom, zakljucane i lijepo upakovane. Svaki dan se jedna ili dvije pojave i opet na sigurno vrate. Ali vise od toga nije dobro…n e bez nje. Tvrdoglavo cekam da se vrati i nastavi tamo gdje je stala, da sija punim sjajem.

Prosla, prva godisnjica bila je najteza. To je onaj dan, kada se lijepa ladica sa uspomenama mora otvoriti, protresti, pregledati i sa velikom zaloscu opet zatvoriti. Prosle godine sam to uradila tiho, u cetiri zida i sa suzama koje su vidjeli samo najblizi. To je sve njena skola – uvijek je govorila da ne treba praviti dramu, plakati javno…najvise je mrzila da je  ljudi zale. I ja sam takva.

Ali ove godine je cini mi se jos teze. Ona se definitivno ne vraca. Ladica ista-nista novo u njoj. Neke uspomene se izlizale i izblijedile pa u panici trazim, brisem, cistim, zovem da se vrate….jer nista ne smijem zaboraviti. Jer ona se ipak nece vratiti.

Tesko je pisati i rijecima opisati svijet bez duginih boja. Ali mislim da je to jedino ispravno…slozice se i svi koji su je znali.

Ona je bila pravi Tragac za srecom. Uvijek znala naci tracak srece u svakom danu. U tako malim i bezznacajnim stvarima, koje drugi odrade usput, ona je nalazila tako zarazan sjaj. Bilo se se veoma lahko uziviti u  njeno divljenje novootkrivanom programu na masini za ves ili gratis McDonaldsovim  soljicama za kafu. Bilo je lahko s njom pricati satima, o svemu. Imala je sluh za svaciji svijet, za radost i tugu, sta dodje na red….znala je lijepo i pricati i slusati.  S njom je bilo normalno ismijati se do suza. Svakodnevnici. Bila je dio svacijeg svijeta. I svi su bili njen svijet. Kada takvi ljudi odu ostane velika praznina.

Ona bi sigurno sada rekla, da ne treba “sliniti bezveze”. Uvijek je govorila: “Smrt je dio zivota. To treba prihvatiti i nastaviti dalje”.To je moguce, ali treba puno ladica sa velikim katancima.

Vremenom se svaciji svijet ispuni drugim ljudima i stvarima, praznina manje zjapi…zivot ide dalje. Svako se vrati svojoj kuci i svojoj djeci. Svojim majkama. A djeci bez majke svjet ostaje bez duginih boja…ma koliko stara bila.

Ipak, dok ima zivota ima nade…rodi se nova duga.Na pocetku mala, izmijesanih boja i nestalna. A kako raste i odsijeva izvorni sjaj, sve vise se u maloj velika duga radja. <3

starci podkoren (9)